Američka svemirska agencija NASA spremna je za današnji veliki događaj - spuštanje na Mars svemirske letjelice Phoenix, nakon putovanja dugog 680 milijuna kilometara. Letjelica će ući u Marsovu atmosferu brzinom od oko 20.500 kilometara na sat, koristeći se termičkom zaštitom od visokog zagrijavanja.

Od 11 prijašnjih pokušaja spuštanja na Mars, različitih zemalja, samo je pet uspjelo.

Phoenix je opremljen za analizu vode, koja je sada zamrznuta u vječitom ledu - permafrostu - za provjeru postoje li ugljikovi spojevi, bitni sastojci života i za praćenje vremenskih uvjeta u polarnom području Marsa, prvi put s površine "Crvenog planeta".

Izvor: HRT

Koristeći svemirski teleskop Hubble i teleskop W.M. Keck, astronomi su utvrdili kako je Jupiter dobio još jednu crvenu pjegu, treću po redu. Podsjetimo, Jupiterove pjege ustvari su velike oluje koje bjesne u plinovitoj atmosferi toga diva. Do otkrića nove pjege bile su poznate dvije - Velika i mala crvena pjega. Ukoliko nastavi kretanje trenutnom brzinom i smjerom, nova oluja bi se mogla spojiti sa velikom olujom kada se dvije sretnu tijekom kolovoza. S druge strane, postoji mogućnost kako će VElika pjega jednostavno odgurnuti svoju malu rođakinju sa strane.

Silovite oluje česta su pojava u Jupiterovoj atmosferi, no još uvijek nije objašnjeno zbog čega su najveće oluje crvene boje. Novootkrivena oluja, trenutno crvene boje, prethodno je bila bijele boje i ovalnog oblika. Prema jednoj od teorija, velike oluje su dovoljno snažne usisati materijal iz dubljih slojeva Jupiterove atmosfere i podići ga na veću visinu, izlažući ga time ultraljubičastom zračenju, a što ima za posljedicu promjenu boje u crvenu.

Uzevši u obzir najranija teleskopska opažanja, Velika crvena pjega postoji od 200 do 350 godina, dok se Mala crvena pjega pojavila u proljeće 2006. godine. Nova crvena pjega otkrivena je na fotografijama snimljenim u razdoblju od 9. do 11. svibnja ove godine.

Valja napomenuti kako najnovije fotografije snimljene pomoću Hubblea i Kecka potvrđuju kako Jupiter proživljava globalnu promjenu klime. Naime, zagrijavanje područja oko ekvatora i hlađenje južnog pola moglo bi dovesti do destabilizacije južne hemisfere, a time i do stvaranja novih oluja.

Izvor: Space.com

Gotovo čisti silicijev dioksid koji je 2007. pronašao američki robot Spirit na Marsu, nastao djelovanjem vulkana, gejzira ili oboje, mogao bi ukazivati na tragove prošlog života.

Silicijev dioksid se može naći na Zemlji oko dimnjaka hidrotermalnih toplica, poput onih u američkom nacionalnom parku Yellowstone u Wyomingu, slavnom po geotermičkim fenomenima, gdje se nalaze dvije trećine gejzira planeta i brojni izvori tople vode.

To su zaključci planetologa koji su analizirali uzorke koje je skupio robot-vozilo Spirit, čiji blizanac Opportunity djeluje na suprotnom dijelu Marsa.

O pronalasku silicijevog dioksida u krateru Gusev na crvenom planetu govori detaljno istraživanje koje će 23. svibnja objaviti američki časopis Science.

"Na Zemlji su hidrotermalni nanosi znak života i silicijev dioksid nađen blizu grotla sadrži fosile i ostatke mikroba", naglašava Jack Farmer, profesor astrobiologije na Sveučilištu Arizone, jedan od autora istraživanja.

Dodaje da nije poznato je li to slučaj sa silicijevim dioksidom koji je pronašao Spirit na Marsu, pošto taj rover nema instrument koji bi mogao otkriti mikroskopski život, prema priopćenju.

Jack Farmer zaključuje da je okoliš na Marsu bio pogodan za život, jer je imao tekuću vodu i izvore energije, neophodne za život.

Hina

Kako bi NASA bila u stanju ostvariti zacrtane planove izgradnje Međunarodne svemirske postaje i stavljanja u pogon nove generacije svemirskih brodova (Orion-Ares projekt), a sve u cilju povratka ljudi na Mjesec do 2020. godine, pododbor američkog Kongresa odobrio je prijedlog zakon kojim se NASA-i osiguravaju dodatna sredstva u idućih nekoliko godina.

Ukoliko prijedlog prođe parlamentarnu proceduru i postane zakon, NASA će uz dodatna financijska sredstva preuzeti i određene obveze, a među kojima je i davanje imena prvoj američkoj lunarnoj postaji prema Neilu Armstrongu, kao prvom čovjeku na Mjesecu.

Osim toga, navedenim se zakonom NASA-u obvezuje da izgradi lunarnu postaju na način da dotična može funkionirati bez posade na duže vrijeme. Isto tako, NASA-u se poziva na intenzivniju međunarodnu suradnju u ostvarivanju zacrtanih ciljeva.

Izvor: Space.com

Američki istraživači pokušali su stvoriti uvjete koji vladaju unutar Merkurove vanjske tekuće ovojnice, za koju se smatra da je mješavina željeza i sumpora. Eksperimenti su pokazali da unutar planeta Merkura padaju pahulje željeznog snijega. Ta vruća metalna padalina možda sudjeluje i u stvaranju čudnovatog magnetnog polja Merkura.

Drugi po veličini Saturnov mjesec Titan mogao bi imati duboki, skriveni ocean. Radarske slike koje je snimila međunarodna svemirska letjelica Cassini-Huygens pojačale su sumnju znanstvenika da na Titanu pod tankom korom leda postoji rezervoar tekuće vode. Ako je to istina, to bi značilo da Titan ima dva osnovna uvjeta potrebna za razvoj života, a to su voda i organske molekule.

Otkrivena je najmlađa supernova Mliječne staze. Procjenjuje se da je supernova poznata kao G1.9+0.3 eksplodirala prije oko 140 godina i mlađa je gotovo 200 godina od dosad namlađe poznate supernove koja je eksplodirala oko 1680. godine u zviježđu Kasiopeje.

Izvor: NOSF

Promatrajući Mjesec kroz protekle dvije i pol godine astronomi su su opazili, dotada nezabilježene blijeskove na njegovoj površini. Ubrzo se ispostavilo kako je riječ o eksplozijama uzrokovanim udarcima meteroidan u Mjesečevu površinu. "Tipična eksplozija jednaka je detonaciji nekoliko stotina kilograma TNT eksploziva, a sa Zemlje ih je moguće vidjeti korištenjem najobičnijeg amaterskog teleskopa", izjavio je Bill Cooke iz NASA-e.

Posebice su učestali udarci sitnih ostataka raspadnutog kometa 2003 EH1. Naime, svake godine početkom siječnja Zemlja i Mjesec prolaze kroz pojas ostataka navedenog kometa, a što ima za posljedicu meteorski pljusak. Budući da Zemlja ima gustu atmosferu svi ostaci dotičnog kometa izgore u njoj. Za razliku od toga, nepostojanje atmosfere na Mjesecu omogućava snažne udarce sitnih komadića materije u površinu našeg prirodnog satelita.

"Naš istraživački program započeli smo tijekom 2005. godine, nakon što je NASA objavila planove za povratak astronauta na Mjesec. Ukoliko će ljudi tamo boraviti, činilo se smisleno izmjeriti koliko često Mjesec biva udaran", izjavio je Rob Suggs (NASA).

Pritom je zanimljivo napomenuti kako navedene eksplozije ne zahtjevaju prisustvo kisika. Naime, meteroidi udaraju Mjesec sa iznimno snažnom kinetičkom energijom, putujući preko 30 000 milja na sat, pa čak i brže. Pri takvim brzinama čak i kamenčići od samo nekoliko milimetara promjra imaju razoran učinak, stvarajući kratere promjera većeg od jednog metra. Udarac zagrijava stijene i tlo na površini Mjeseca do iznimno velike temperature,stvarajući lokvice lave.

Najveći broj udaraca MJesec proživljava dok prolazi kroz repove kometa, no i u slučaju da nema kometa udarci nikada ne prestaju. Navedene udarce proizvode razni svemirski otpaci (ostaci meteorita i sl.) koji često zalutaju ka Mjesečevoj površini. Štoviše, broj sporadičnih udaraca na godišnjoj razini premašuje one nastale uslijed prolaska Mjeseca kroz repove kometa, i to u odnosu 2:1.

Nasreću, opasnost po astronaute biti će mala jer je vjerojatnost da komad svemirskog smeća pogodi nekog od njih gotovo pa zanemariva. Međutim, ukoliko počnemo graiti velike lunarne postaje, morati ćemo ozbiljno razmisliti o efikasnim načinima zaštite navedenih.

Veću opasnost po astronaute predstavljaju tzv. sekundarni udarci. Naime, prilikom udara meteroida u Mjesečevu površinu, uvis se diže veća količina otpadaka koja leti u svim smjerovima. Tako jedan udarac može proizvesti na tisuće sekundarnih čestica manjih od milimetra koje putuju brzinom metka i u stanju su probušiti skafander. Trenutno nitko ne zna koliko daleko navedene čestice mogu letjeti. Stoga je NASA odlučila napraviti niz laboratorijskih pokusa kako bi sa velikom sigurnošću utvrdila način kretanja dotičnih čestica.

Izvor: Space.com