Japan je u petak uspješno postavio svoj prvi lunarni satelit u orbitu oko Mjeseca. Riječ je o SELENE (Selenological and Engineering Explorer) satelitu, vrijednom 279 milijuna USD. Time je Japan napravio korak više u odnosu na Kinu i Indiju, glavne azijske konkurente u svemirskoj utrci. Naime, Kina se sprema lanisrati svoju lunarnu sondu krajem godine, dok Indija isto namjerava učiniti tijekom 2008. godine. Nakon godinu dana provedenih u trenutnoj orbiti sonda će biti pomaknuta u nižu orbitu, bliže površini Mjeseca.

"Mislimo kako je ovo velik korak. Sve ide po planu i puni smo optimizma", izjavio je voditelj projekta Yoshisada Takizawa. Japanski dužnosnici tvrde kako je riječ o najvećoj lunarnoj misiji još od Apollo programa. Misija uključuje postavljanje glavnog satelita imenom Kaguya u kružnu orbitu na visini od 60 milja iznad Mjesečeve površine, te lansiranje dva manja satelita u eliptične orbite. Podaci dobiveni skeniranjem Mjesečeve površine pripomoći će u istraživanju nastanka i evolucije Zemljinog prirodnog satelita.

Japan je 1990 godine već lansirao lunarnu sondu, no radilo se o sondi koja je tek proletjela kraj Mjeseca. Osim toga, tijekom 2004. godine otkazana je lunarna misija LUNAR-A, a zbog tehničkih i financijskih poteškoća. Napokon, SELENE je uspješno lansirana 14. rujna sa kozmodroma na otoku Tanegashima. Kako bi senziblirali javnost za misiju, dužnosnici japanske svemirske agencije JAXA-e odlučili su kako će sonda ponijeti i 412 627 poruka ljudi iz svih dijelova svijeta, a u sklopu akcije "Željom do Mjeseca".

Vijest možete komentirati na forumu.

Koristeći NASA-in svemirski teleskop Spitzer, astronomi iz Laboratorija za primijenjenu fiziku sa američkog sveučilišta Johns Hopkins su uočili velik pojas tople prašine koji se formirao oko zvijezde HD 113766. Sam pojas se nalazi u tzv. nastanjivoj zoni tog sustava, u kojoj su temperature dovoljno umjerene da postoji mogućnost za nastajanje tekuće vode. Masa pojasa je otprilike dovoljna za formiranje planeta veličine Marsa.

Prema astronomu Careyju Lisseu iz ekipe koja je uočila ovaj fenomen, zvijezda HD 113766 je stara oko 10 milijuna godina, što je upravo dovoljno za formiranje stjenovitih planeta. Da je kojim slučajem zvijezda mlađa, sustav bi bio pun plina i formirali bi se plinoviti divovi poput Jupitera, a da je starija, stjenoviti planeti bi već bili formirani. Lisse je dodao i da pojas sadrži upravo dovoljno prašinastog materijala da bi nastao planet nalik Zemlji.

Ranije ove godine, pronađena su dva planeta oko crvene zvijezde Gliese 581, udaljene 20,5 svjetlosnih godina od nas, koji bi možda mogli podržavati tekuću vodu jer se nalaze na povoljnoj udaljenosti od zvijezde. Naravno, potrebno je još puno promatranja da bi se tako nešto sa sigurnošću moglo znati.

Šesnaesta posada Međunarodne svemirske postaje (ISS) koju čine zapovjednica Peggy Whitson i kozmonaut Jurij Malenčenko trebali bi 10. listopada krenuti Soyuzom iz Bajkonura prema ISS-u, gdje će provesti slijedećih šest mjeseci. S njima će u svemir krenuti i malezijski astronaut Sheikh Muszaphar Shukor, a koji će se na Zemlju vratiti s petnaestom posadom ISS-a, zapovjednikom Fjodorom Jurčhikhinom i kozmonautom Olegom Kotovim.

Šesnaestu posadu na ISS-u će dočekati članovi petnaeste posade, uključujući i američkog astronauta Claya Andersona, a koji je na ISS stigao space shuttleom Atlantis 8. lipnja, dok bi se na Zemlju trebao vratiti space shuttleom Discovery, a nakon nekoliko dana u društvu šesnaeste posade ISS-a. Na ISS-u će ga zamjeniti Daniel Tani, koji će također preuzeti i njegovu dužnost kontrolora leta. Tani će na postaju doći s posadom Discoveryja.

Whitson je ovo druga misija na ISS-u. Naime, prethodno je bila članica pete posade, u razdoblju od 5. lipnja do 7. prosinca 2002. godine. Malačenku, inače pukovniku ruske vojske, ovo je treći dugotrajni boravak u svemiru. Naime, prethodno je proveo 126 dana na svemirskoj postaji Mir, s početkom misije od 1. srpnja 1994. godine. Druga misija bila je ona zapovjednika sedme posade ISS-a, kada je proveo 185 dana u svemiru, s početkom misije 26. travnja 2003. godine. Osim toga, bio je i član posade Atlantisa na STS-106 misiji u trajanju od gotovo 12 dana, a s početkom misije 8. rujna 2000. godine.

Vijest možete komentirati na forumu.

Tragajući za zvijezdama sličnim našem Suncu, Jorge Melendez sa Mount Stromlo opservatorija u Weston Creeku, Australija i Ivan Ramirez sa University of Texas u Austinu, otkrili su zvijezdu kodnog imena HIP 56948, udaljenu nešto više od 200 svijetlosnih godina od zemlje. Njena masa, temperatura i kemijski sastav toliko su slični onome našega Sunca da jednostavno nema značajne razlike među njima čak ni promatranjem HIP 56948 pomoću sofisticiranog teleskopa veličine 2.7 metara iz McDonald opservatorija u Teksasu.

Prethodno je identificirano nekoliko zvijezda sličnih Suncu, kao što su 18 Scorpii, HD 98618 i HIP 100963. Međutim, nevedene zvijezde imaju nekoliko puta veću količinu litija negoli Sunce, dok HIP 56948 ima gotovo jednaku količinu litija kao i Sunce. Navedena razlika mogla bi biti od odlučujuće važnosti u traganju za izvanzemaljskim životom. Naime, neke studije pokazuju kako su zvijezde s manje litija također i manje aktivne. sa rijeđim izbojima i bakljama, a koje mogu udariti planete smrtonosnim dozama radijacije, izjavio je Ramirez. Ramirez je pritom napomenuo kako sustav HIP 56948 pruža relativno veliku mogućnost za postojanje nekog životnog oblika u njemu.

Govoreći o potencijalnim lokacijama inteligentnog izvanzemaljskog života, Margaret Turnbull sa Space Telescope Science Institutea istaknula je kako su upravo zvijezde slične Suncu primarni cilj SETI programa. "Ne znamo jesu li zvijezde slične Suncu najbolji kandidati za postojanje inteligentnog života, no zasigurno su dobra početna točka, posebice stoga jer znamo kako se oko jedne takve zvijezde razvila civilizacija", izjavila je Margaret u intervjuu za New Scientist. Pritom valja istaknuti kako je Margaret sudjelovala u stvaranju SETI-jevog HabCat popisa 17 000 prioritetnih meta u potrazi za izvanzemaljcima.

Peter Backus iz SETI-ja otkrio je kako se HIP 56948 već nalazi na listi no da neće dobiti nikakav poseban status. Istovremeno, astronomi s MacDonald opservatorija već su krenuli u potragu za ekstrasolarnim planetima koji potencijalno kruže oko HIP 56948. Iako je navedeni projekt tek u začetku, znanstvenici su već otklonili mogućnost kako u blizini HIP 56948 kruže divovski planeti, tzv. vrući Jupiteri.

Iako su Sunce i HIP 56948 poprilično slični, navedene zvijezde imaju i jendu bitnu razliku. Naime, izgleda kako je HIP 56948 od Sunca stariji oko milijardu godina. Ramirez je pritom istaknuo kako bi navedeni podatak HIP 56948 morao učiniti još atraktivnijim za SETI, idući od pretpostavke kako se oko starije zvijezde već odavno mogla razviti visokotehnološka civilizacija. "S pretpostavkom kako dotične zvijezde imaju planete i na dotičnim planetima ima života, onda ćete imati i više vremena da život evoluira", izjavio je Ramirez.

Vijest možete komentirati na forumu.

Prema nedavno objavljenoj znanstvenoj studiji, postoji mogućnost kako u središtu naše galaksije postoji ogoljena singularnost, odnosno, srž crne rupe. Štoviše, navedena studija ukazala je na načine kako otkriti dotičnu pojavu. Podsjetimo, prema Einsteinovoj Općoj teoriji relativnosti singularnost postoji u središtu svake crne rupe. Unutar singularnosti materija kolabrira pod vlastitim gravitacijskim utjecajem, a što u konačnici dovodi do formiranja točke beskonačne gustoće, gdje prestaju svi poznati zakoni fizike. Međutim, sve singularnosti skrivene su tzv. obzorjem događaja, odnosno granicom odakle više ništa, pa čak ni svijetlost, ne može izbjeći gravitacijskom utjecaju crne rupe. Stoga nije moguće vidjeti nijednu singularnost. Ili ipak jest?

Da bi bilo moguće vidjeti singularnost potrebnoj je da se crna rupa rotira ekstremnom brzinom i na taj način privlači okolni svemir ka sebi. Na taj način svijetlost i materija mogu pobjeći iz singularnosti, izbačeni prema vani. Takav gravitacijski tornado ne bi imao obzorje događaja i singularnost bi bila otkrivena pogledu.

Prema navodima prof. Arliea Petersa sa Duke University i prof. Marcusa Wernera sa University of Cambridge, gravitacija takve crne rupe imala bi značajan utjecaj na svijetlost koja bi prolazila u blizini nje, a što bi pomoglo pri otkrivanju navedene. Naime, rotirajućče crne rupe trebale bi se ponašati kao svojevrsne svemirske leće, koje su u stanju pojaćati svijetlost zvijezda u pozadini puno više negoli je to u stanju obična crna rupa.

Jedan od kandidata za takvu crnu rupu jest i tijelo smješteno u središtu naše galaksije, 3.6 milijuna puta veće mase od našeg Sunca. Iako se zasada pretpostavlja kako je riječ o običnoj crnoj rupi sa obzorjem događaja, ne smije se isključiti mogućnost kako je navedena ustvari ogoljena singularnost. Istraživanje njene prirode moguće je obaviti pomoću CHARA interferometra, sustava od šest teleskopa smještenih na planini Mount Vilson u Kaliforniji. Međutim, kako je središte galaksije poprilično napučeno raznim objektima, biti će potrebno relativno dosta vremena kako bi se navedeno istraživanje privelo kraju.

Ovdje valja napomenuti kako su ogoljene singularnosti fizičarima još uvijek tabu tema. "Navedene singularnosti zabrinjavaju s filozofskog stajališta jer je riječ o mjestima gdje se poništavaju svi zakoni fizike. Ukoliko bismo danas pronašli ogoljenu singularnost, ma koliko se trudili, s današnjom fizikom ne bismo mogli predvidjeti ponašanje navedenog tijela", izjavio je Peters. Naime, unutar singularnosti sve fizikalne jednadžbe postaju besmislene.

Budući da se singularnost ne ponaša prema pravilima, navedena je u stanju uvesti kaos u svemir, rušeći koncept uzroka i posljedice. Tako je 1969. godine matematičar Roger Penrose skovao tzv. "kozmološku cenzorsku hipotezu", a prema kojoj sve singularnosti moraju biti odvojene obzorjem događaja od ostatka svemira. "Kad su singularnosti sakrivene iza obzorja događa, problem raspada fizikalnih zakona gurnut je pod tepih", rekao je Peters.

Međuim, postojanje ogoljenih singularnosti ipak ne bi trebalo značiti kozmološki kaos. No, uvjet za objašnjenje tako ekstremnih pojava jest postojanje teorije koja bi se bavila gravitacijskim silama na mikrorazini. Riječ je o tzv. Teoriji kvantne gravitacije, odnosno Objedinjenoj teoriji, a za kojom fizičari tragaju već desetlijećima, pokušavajući objediniti Opću teoriju relativnosti i kvantnu fiziku. Navedena teorija bi, prema svemu sudeći, pružila dokaze kako gustoća crne rupe ipak nije beskonačna. Ovisno o tome kako se gravitacija ponaša na mikrorazini, moguće je kako ogoljena singularnost emitira neku vrstu vlastitog svijetla, vjerojatno gravitacijskih valova, a što bi jednog dana moglo dovesti do njene detekcije direktnim putem.

Vijest možete komentirati na forumu.

Na današnji dan pred 50 godina je lansiran Sputnjik 1, prvi umjetni satelit lansiran u Zemljinu orbitu. Satelit je bio težak oko 83 kg. Imao je dva radio odašiljača (20 i 40 MHz) i putovao je oko Zemlje na visini od oko 250 km. Tijekom trajanja cijele misije slao je radio signale koji su pružali informacije o gustoći elektrona u ionosferi, te vanjsku i unutrašnju temperaturu kapsule. Izgorio je tijekom ulaska u atmosferu 3. siječnja 1958.

Sputnjik je bio prvi od četiri satelita u Sputnjik programu Sovjetskog Saveza, koji je bio planiran kao doprinos Međunarodnoj Geofizičkoj Godini (1957-1958). Tri Sputnjika (Sputnjik 1, 2 i 3) su dostigli Zemljinu orbitu. Sputnjik 2 bio je drugi satelit u Zemljinoj orbiti, te prvi koji je nosio neko živo biće, psa Lajku.

Više o ovom i svim ostalim Sputnjicima možete pročitati u istoimenom odjeljku Svemira.org.