Prvotno ime ove misije bilo je AS-204 (Apollo/Saturn 204), no promijenjeno je u Apollo 1 na zamolbu udovica poginulih astronauta. Ova je letjelica, zajedno sa svim članovima posade, uništena prilikom rutinske vježbe na lansirnoj rampi.

Ovo je bio prvi let rakete Saturn V, najveće letjelice ikad izgrađene, a istovremeno je to bilo prvo lansiranje iz lansirnog kompleksa br. 39, posebno izgrađenog kako bi mogao primiti golemi Saturn V. Ovo je također bilo prvo lansiranje S-IC i S-II, prvog i drugog stupnja ove rakete.

Ovo je bio prvi let lunarnog modula i kao takav bio je u potpunosti posvećen testiranju svih sustava LM-a. Kao i prethodni let Apolla 4 i ovaj je bio suočen sa kašnjenjima uzrokovanim komplikacijama prilikom proizvodnje lunarnog modula. Tako je originalno planirano lansirati Apollo 4 još u travnju 1967., no kašnjenja su odigrala svoje i pomaknula raspored lansiranja za nekoliko mjeseci. Možda i najveći problem bio je nedostatak iskustva, jer, iako su iza inženjera na Apollu 4 bili uspješni projekti Mercury i Gemini, nitko još nije izradio letjelicu koja će poletjeti ka Mjesecu.

Apollo 6 lansiran je kao drugi i posljednji let bez ljudske posade u sklopu ovog programa. Primarni cilj ove misije bio je testiranje rakete Saturn V prije njene uporabe u misijama sa posadom. Sekundarni cilj misije bio je testiranje ulaska u orbitu u ekstremnim uvjetima, simulirajući najgori mogući scenarij povratka sa Mjeseca na Zemlju. Ovaj zadatak ostao je neobavljen zbog kvara na motoru.

Nakon pogibije tri astronauta u misiji Apollo 1, NASA je bila vrlo oprezna u planiranju iduće misije sa ljudskom posadom. Zapovjedni modul pretrpio je temeljite izmjene, kako bi udovoljio naraslim zahtjevima glede sigurnosti. Zapovjedništvo nad ovom, po mnogo čemu kritičnom misijom, dano je Walteru Schirri, svemirskom veteranu i jedinom astronautu koji je letio u Apollu, Geminiju i Mercuryju. Obzirom da za ovu misiju nije planirano lansiranje i lunarnog modula, odlučeno je radije koristiti raketu Saturn IVB, nego daleko veću i daleko moćniju (no nedovoljno testiranu) Saturn V.

Apollo 8 je bila druga misija sa posadom u sklopu programa Apollo koja je odletjela u svemir. Zapovjednik Frank Borman, pilot zapovijednog modula James Lovell i pilot lunarnog modula William Andres bili su prvi ljudi koju su došli u orbitu oko Mjeseca. Također, to je prvo lansiranje sa posadom izvedeno na raketi Saturn V.

Misijom Apollo 9 započelo je testiranje lunarnog modula u svemirskim uvjetima. Kroz deset dana u Zemljinoj orbiti astronauti su odvajali, a kasnije spajali lunarni modul sa zapovjednim modulom, kako bi simulirali isti postupak koji će se događati u Mjesečevoj orbiti. Tim postupkom dokazalo se da su svi dijelovi Apolla spremni za spajanje u Mjesečevoj orbiti.

Misija Apolla 10 četvrta je po redu misija s ljudskom posadom u okviru programa Apollo. Riječ je o prvoj letjelici s ljudskom posadom lansiranom s platforme 39B, kao i o jednoj od misija u kojoj je korištena raketa Saturn V (rakete Saturn V korištene su u gotovo svim misijama Apollo, kao i misiji Skylab).

Misija Apolla 11 predstavlja jedan od najvažnijih događaja u ljudskoj povijesti. Naime, tijekom navedene misije dvojica američkih astronauta, Neill Armstrong i Buzz Aldrin, spustili su se na površinu Mjeseca, postavši time prvi ljudi koji su zakoračili na površinu nekog drugog nebeskog tijela. Inače, Apollo 11 bila je peta po redu misija s ljudskom posadom u okviru Apollo programa.

Nedugo nakon polijetanja sa Cape Canaverala raketu Saturn V udarila je munja u višim slojevima atmosfere. Uređaji u zapovjednom modulu su prestali sa radom, ali nakon nekoliko sekundi opet su proradili. S-IVB, treći stupanj rakete trebao je biti postavljen u Sunčevu orbitu. Ipak zbog predugog rada motora, značilo je da prebacivanje preostalog goriva u spremnike S-IVB nije bilo dovoljno da pobjegne od utjecaja Zemljine i Mjesečeve gravitacije.

Trebao je biti treća misija iz ovog programa koja bi za rezultat imala slijetanje ljudi na Mjesec. Pripreme za misiju tekle su gotovo bez ikakvih problema, sve do tri dana prije leta. Tada se razbolio Ken Mattingly, pilot zapovjednog modula. NASA nije željela riskirati i slati u svemir nedovoljno oporavljenog čovjeka, pa je Mattingly zamijenjen Johnom Swigertom. Mattingly je kasnije nadoknadio propušteno; letio je u misiji Apollo 16.

Alan Shepard jedini je astronaut iz programa Mercury koji je sletio na Mjesec. Spustio je svoj lunarni modul najbliže mjestu predviđenom za slijetanje od svih pet misija koje su za rezultat imale slijetanje na Mjesec. Nakon slijetanja u regiji Fra Mauro (orginalno slijetno mjesto misije Apollo 13) Shepard i Mitchell su izveli dvije mjesečeve šetnje dodajući nova seizmička mjerenja već uhodanim zadacima Apollo posada.

Apollo 15 je bila deveta misija sa ljudskom posadom u Apollo programu i četvrta koja je sletjela na Mjesec. Bila je to prva tzv. "J misija" sa ciljem dugotrajnijeg boravka na Mjesecu s većim fokusom na znanstvena istraživanja. Zapovjednik David Scott i James Irwin proveli su tri dana na Mjesecu i više od 18 sati izvan letjelice. Bila je to prva misija koja nije sletjela na Lunar mare nego na Hadley rille. Posada je istraživala područje sa prvim lunarnim vozilom, što im je omogućilo veću slobodu kretanja. Sakupili su ukupno 77 kg stijena, prašine i ostalih predmeta sa površine Mjeseca.

Kvar na jednom od potisnika zapovjednog modula Casper doveo je u pitanje uključenje motora pomoću kojih bi se prilagodila orbita Caspera, pa je slijetanje lunarnog modula Orion skoro otkazano. Ipak je odlučeno da kvar predstavlja mali rizik i Young i Duke ( koji su se već odvojili i letjeli u lunarnom modulu Orion kada se problem dogodio) dobili su dopuštenje za slijetanje.

Apollo 17 je bila jedanaesta misija sa ljudskom posadom unutar programa Apollo, i šesta i posljednja misija koja je sletjela na Mjesec. Također je bila i prva Apollo misija koja je lansirana po noći.

Apollo 18 je jedna od otkazanih misija (uz Apollo 19 i Apollo 20) unutar ovog programa, a da je bila ostvarena, bio bi to osmi pokušaj slijetanja na Mjesec.

Misija Apollo 19 imala je za cilj slijetanje na Mjesec kod Hyginus Rille regije u srpnju 1972. godine. Još jedna moguća destinacija bila je Hadley regija, koja je trebala biti pričuvno mjesto za slijetanje u rujnu 1972. godine. Sama je misija trebala proteći poput misija Apollo 15, 16 i 17 – produžen boravak na mjesečevoj površini sa tri izlaska iz lunarnog modula, međutim otkazana je zbog ukidanja sredstava.

Za misiju Apollo 20 bilo je planirano slijetanje na Mjesec u krater Copernicus u prosincu 1972. godine. Prema drugim izvorima unutar NASA-e, mjesto slijetanja bilo je Tycho. Međutim, 04. siječnja 1970. godine NASA je izjavila da prekida program Apollo, a raketa Saturn V koja je trebala nositi Apollo 20 u orbitu dobila je novu zadaću: ponijet će u svemir dijelove za Skylab svemirsku postaju.

Raketa Saturn V razvijena je na Marshallovom svemirskom letalačkom centru kao lansirno sredstvo za Apollo misije. Prve dvije rakete, SA-501 i SA-502, bili su pokusni letovi bez posade. Nakon ponešto nadograđivanja počeli su letovi s posadom (SA-503 do SA-509). Apollo 8 i Apollo 10 samo su kružili oko Mjeseca, a misija Apolla 11 omogućila je prvo slijetanje čovjeka na Mjesec.